< listopad, 2004  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


web tracker

09.10.2004., subota

Strah u nama

Ne možemo mu pobjeći, niti se sakriti, on je uz našu sjenku naš jedini pratilac. Strah je naša bolest za koju nema lijeka, strah je naša slabost koju ne možemo ojačati, ali razvili smo odličan protuotrov, to je znanje. Porast znanja je obrnuto proporcionalan sa porastom straha, tj. kada jedna strana raste druga opada. No ipak osobe koje ne osjećaju strah su na neki način hendikepirane i zakinute za jedan osjećaj, jer strah je i u nama i sa nama i oko nas.

28.09.2004., utorak

Zlatni kavez oko vrata

Zarobljenik sam vlastitiog uma u kavezu od zlatne boje koji okružuju ljudi bez ideje. Trudim se izaći, trudim se pobjeći, ali me propalice drže čvrsto u svom krugu i bez imalo truda mi uništavaju san. Došao sam do točke u životu kada samo ideje nisu dovoljne, kada je ideje potrebno sprovesti u praksu, kada treba nešto uraditi, no stražari moga uma me u tome u potpunosti sprječavaju i provode svoje ideje i zahtjeve. Nisam mislio da ću se izvući, ali slučajno sam im promakao i brzim korakom utekao. Utočište sam našao daleko od njih, nisam se niti snašao tad hladni znoj me obuze i preplavi. Vlastitu utopiju sam tada upotrijebio da sakrijem svoj strah kako me ne bi pronašli, kako me ne bi nanjušili. Pobjegao sam za stalno.

22.09.2004., srijeda

Moj put

Ja sam glupost vođena neznanjem, izronjena iz vlastitih snova, okupana u bespućima stvarnosti. Žudim za vlastitim ponorom između sreće i tuge koji će me odvući u nepoznatu i prosječnu budućnost. Hitrim korakom bježim od nepoznatih i potpuno nebitnih sitinica, na tom putu vodič mi je vlastita nerođena mudrost, čiji je predstavnik neznanje. Trudim se izbjeći nebitne ljude i ponovno zaroniti u vlastite snove, no realnost me baca s jednog kraja na drugi i poigrava se mojim bićem koristeći nadljudsku mudrost i snagu. Realnost mi je oduzela volju i snagu za borbu da bi provela svoje ideje. Uzela mi je svu vrijednost i zatočila u svojim bespućima koristeći svu svoju snagu i na taj način me podvrgnula svojoj dominaciji. Prihvatiti realnost i njezine podanike, ili nastaviti svoj već započeti put prema novim idejama i prema konačnom cilju koji je uobličen u obliku predivnih snova? Dvojba je koja može biti razriješena samo unutar moga biće i moje strukture. Otrgnuo sam se kćerima realnosti i sudbine i stigao na raskrižje koje vodi na dvije strane o kojima ne znam niti detalja i o kojima moram donijeti odluku.

21.09.2004., utorak

Balkanizam

Nacionalizam je grickalica koju u nedostatku umnih aktivnosti grickaju zatupljene mase.
Nacionalizam je antisloboda.
Nacionalizam je zatupljivanje prosječnog uma.
Nacionalizam je opće nametanje sumnjivih vrijednosti.
Nacionalizam je nametanje određene društvene kulture svima.
Nacionalizam predstavlja neshvaćanje razlika.
Nacionalizam predstavlja ispoljenje skrivenih namjera malog čovijeka.
Nacionalizam predstavlja koaliranje istomišljenika u svrhu ostvarenja vlastitih interesa.
Nacionalizam predstavlja neshvaćanje razlika.
Nacionalizam predstavlja ideologiju uskog kruga istomišljenika koji posjeduju sposobnosti da dotični izam prenesu na više razine i na taj način ga prilagode vlastitim potrebama.

Odbacimo nacionalizam, prigrlimo slobodu, jer ona je nešto najvrijednije što svaki čovijek posjeduje. Sloboda je neotuđivo pravo svakog pojedinca.

16.09.2004., četvrtak

Vrijednost zabave

Velika zabava za široke mase, zatupljivanje medijima prosječnih umova. Ništa u životu nije lošije nego završtiti kao prosječna osoba, ne uspjeti se istaknuti u nekom vidu, ne uspjeti ostaviti određene vrijednosti iza sebe. Kada je pravi trenutak za prelazak iz krajnosti u krajnost, za doseg viših vrednota, i čestitka samom sebi. Zabava je svuda oko nas samo je treba dohvatiti i ne pustiti iz vidokruga, cijeli život je ništa drugo nego jedna velika zabava u kojoj se netko zabavalja više, a netko manje. Idemo dalje, uozbiljimo se i pogledajmo naprijed i obznanimo i ostalima što vidimo, što čujemo, što nas čeka na dalekom putu koji prolazimo zamagljenih umova, odnosno zatupljenih.

09.09.2004., četvrtak

Tranzicija

Život je samo tranzit od točke A do točke B, ali niti uz svu našu tehnologiju, znanje i ostale vrijednosti nismo u mogućnosti definirati točke A i B. Što znači da su sva naša postignuća i dostignuća gotovo bezvrijedna gledajući u širem spektru. No s druge strane “ginemo” za višim ciljevima samo iz razloga da bi dotična tranzicija prošla što brže i zabavnije, odnosno da bismo ubili dosadu. Ljudi su najinteligentnija vrsta na planetu nedvojbeno, no dali nam inteligencija predstavlja dvosijekli mač. Kada inteligencija zavlada nad urođenim nam nagonom tada nastupa autodestrukcija. Stoga se dolazi do zaključka, inteligencija daje, ali i uzima.Viši kvocijent inteligencije i depresija, odnosno njen sljedbenik autodestrukcija, se nalaze u proporcionalnom odnosu. U našem moralnom sustavu je duboko urezana antiautodestrukcija koju je vrlo vjerojatno na samom evolucijskom početku urezao naš evolucijski proces da bi sam sebe zaštitio, odnosno da bi se vrsta što lakše i brže razvila, tako da ostale vrste iz naše skupine, odnosno iz skupine sisavaca imaju urezanu istu vrijednost, ali budući da ne posjeduju inteligenciju nemaju sposobnosti prekršiti tu vrijednost nego izričito poštuju evolucijsko pravilo. Međutim, kod primjene autodestrukcije prekida se tranzit, odnosno tranzicija između dvije točke nije dovršena te što se dešava u tom trenutku vjerojatno nikada nećemo saznati.

23.08.2004., ponedjeljak

Zašto baš ja?

Ljudi su samo prolazni, jedni se rađaju drugi umiru. No ono što je vječno je neobjašnjivo (bar zasada). Zašto smo ovdje, kako uspijevamo živjeti u neznanju, gdje se nalazimo, kuda idemo? To su sve naša zajednička pitanja, bez obzira radi li se o bijelcu, crncu, azijatu ili indijancu, bez obzira radi li se o krščanu, židovu ili arapu. Hoćemo li ikada uopće doznati odgovor na bar jedno od postavljenih pitanja. Pa, vjerojatno i hoćemo, ali tada nećemo biti u mogućnosti vratiti se i svima obznaniti najtraženije informacije na našem planetu. Tko je Bog, gdje se nalazi, gdje se svemir nalazi, znamo da se širi, ali u čemu se širi, gdje se širi, kako je nastao. Sve su to pitanja za kojima je uzaludno tražiti odgovore, a ako ikad i budu obznanjeni mi ih nećemo doznati. Želim vjerovati u Boga, vjerujem da on postoji, ali moram li pri tome slušati i Crkvu, odgovor je NE! Isus se zalagao za skromnost, a što predstavlja Crkva danas? Predstavlja jednu od najbogatijih organizacija svijeta, koja se razbacuje novcem, koja se proglašava pastirom, a istovremeno pojedine ovce iz tog stada umiru u bijedi. Standardna crkva je puna skupocjenih kipova, raznih pozlata, pa dolazi se do jednostavnog zaključka da se današnja Crkva ne razlikuje puno od zlatnog teleta kojeg su podigli židovi i koji je tako razbjesnio Mojsija. Dakle, nema potrebe ići u Međugorje, Lourdes, Fatimu i općenito nema potrebe ići u Crkvu, jer Bog se ne nalazi samo na tim mjestima, on se nalazi svagdje ispod svakog kutka naše zemlje. Puno je zdravija i korisnija iskrena komunikacija s Bogom bez obzira gdje se nalazio nego slušati svake nedjelje jedne te iste suhoparne riječi koje Crkva naziva Božjima. Ta močna organizacija koja se naziva Katolička Crkva drži nas u neznanju i zabludi iz svog materijalnog i egzistencijalnog razloga, jer zapitaj se što bi se desilo Crkvi kada bi vjernici prestali dolaziti na svete mise. Bankrot.

19.08.2004., četvrtak

Kakvoća življenja

Želim živjeti život punim plućima, iskoristiti svaku priliku, uzeti sve što mi život pruža bez obzira dali se radi o dobrom ili lošem. No, ukoliko to ne učinim što zapravo propuštam? Ništa, jer uzeo ti nešto ili ne život će ti proletjeti kroz tren, a tada zaista nije važno što si učinio, a što ne. Nemaš djece? U redu, na kraju života ti taj osjećaj ionako diktira nagon koji služi opstanku vrste. Zamisli, ti češ živjeti kroz život svoje djece, moš´ mislit! Gledam upravo kroz prozor, pogled je predivan. Pola sata iza ponoći je, dolinu koja se ispod spušta pokrila je maglica, u daljini se čuje žubor potoka i daleka stabla obasjavaju svjetla grada. Zrake svjetlosti kidaju tamu i donose komad svjetla u carstvu tame. Što zapravo ja želim, što mi je potrebno za sreću? Imam sve ideale potrebne normalnom čovjeku za sreću, a ipak sam nesretan. Istinski prijatelji, prava ljubav, gomile novca. Sveto trojstvo koje predstavlja sreću, no ja to sve imam, ali i dalje mi nešto nedostaje, i nemogu nikako dokučiti što. Možda sam zapravo i sretan što se osjećam da nisam poput ostalih, mediji me nimalo ne zatupljuju, politika me ne zatupljuje, društvo me ne zatupljuje, jer osjećam da sam iznad svega toga, osjećam da su to samo sporedne sitnice nedostatne prevelike ljudske pažnje. Osjećam se kao da želim postaviti red u centru kaosa.

13.08.2004., petak

Zašto mrzimo pedere?

Na pitanja: Mrzimo li pedere?, jesu li oni građani drugog reda? itd, itd. Pa, na oba pitanja odgovor je DA. I to iz više razloga koje je moguće jednostavno povijesni i znanstveno objasniti. Naime, osnovna svrha svakog čovijeka je da se reproducira, odnosno da učini sve što je u njegovoj moći da proširi i osigura opstanak vrste, i u tome mu pomažu mnogobrojni nagoni. Homoseksualci, odnosno pederi su samo tipični dokaz da nitko nije nepogriješiv pa tako ni da sada nepogriješiva majka priroda. Osnovni zadatak muškarca je da širi svoje sjeme na što je više mogućih mjesta, odnosno da ga prenese u što više nositeljica vrste, žena. Homoseksualna propaganda inih udruga, tipa: “I ovo je ljubav” (na slici homoseksualni par) je potpuno besmislena i glupa i ide kontra same čovjekove evolucije i kontra samog prirodnog poretka. Na isti način se mogu i ja slikati sa svojim psom i reći ovo je ljubav, naime to bi bio nekakav seks među vrstama. Ne branim niti opravdavam Hitlera, ali odvajanje pedera od ostatka društva mi je potpuno razumljivo, ali ipak budući da smo danas se preobrazili u humano društvo takve ljude bi trebalo poslati ne u logor, već u rehabilitacijski centar.

11.08.2004., srijeda

Smisao života, ili kako je potjeh tražio istinu

Što očekivati od snova koji te vode na užasna mjesta u jednom trenutku, zatim te bace u ljepotu u drugi trenutak, dok u stvarnom vremenu ne prođe niti dvije minute. Podaci koji prolaze brzinom svjetlosti kroz moždane vijuge su energija kakvu znanost nikada neće moći izumiti, a i kako bi i mogla kada je njezin učitelj priroda, a učenik nikako ne može biti bolji od učitelja. Sve se to događa u jedinici vremena u kojoj smo svi zatočeni, i iz koje postoji samo jedan izlaz, smrt. Nakon tog događaja vrijeme nam postaje nepoznanica i nepotrebna glupost kojom smo se opterećivali ne znajući da je ono posve nepotrebno, neučinkovito, i na određeni način određivanjem vremena smo sami sebe nesvjesno zarobili u kavez očaja, tuge i nevjerice. Zašto si stvaramo idole, pa oni su ljudi koje čeka ista sudbina kao i sve nas, zašto se boriti za više ciljeve kada nam oni neće moći jako dugo služiti, zašto rintati cijele dane i davati svoj život kompanijama kada to nikada nećemo uspjeti naplatiti, već postajemo samo moderni robovi.
Ovaj svijet iz dana u dan postaje sve gori i smrdljiviji, ljudi sve pohlepniji i egocentričniji. Postoji li na ovom smrdljivom mjestu koje tako dražesno zovemo planet Zemlja igdje oaza blagostanja i sreće, druženja i svih ostalih vrednota koje diče i slave najveće ljudske vrijednosti. Sve se pitam i mislim dali je moguće nadići ljudsku osrednjost u koju su se svi moji poznanici spustili, dali je moguće nadići se iznad taloga provincije i dostići nešto vrhunsko, a ne samo biti prosječni sisavac kojemu su najviši užici hrana, odmor i razmnožavanje. Kako mi dani odmiču sve si mislim da je to gotovo pa i nemoguće, ali zar nije u ljudskoj psihi usađena još jedna vrijednost koja nas tjera sve dalje i dalje, a to je borba za opstanak. Na kraju će samo najjači opstati. Što zapravo to znači? To je samo još jedan termin iz svijeta sisavaca, gdje na kraju lanca ipak samo najjači i opstaju. Kakva radost, kakva ljepota, gdje pronaći smisao života? Hladne noći nam dozivaju sjetu, a vreli ljetni dani nam komešaju hormone. Tako da upravljamo samo sa desetinom našeg bića. Nositelji naše vrste, žene, iako prekrasna ipak su prilično glupa bića i to ne sa stajališta mrzitelja feminizma, već sa stajališta neutralnog promatrača tijeka života. Kako nazvati osobu pametnom ako ona ne želi biti pametna, kako nazvati osobu pametnom ako ona brani svog zlostavljača i kao nazvati osobu pametnom ako svom partneru trpi i previđa preljube, i na kraju kako nazvati osobu pametnom ako ona ne želi biti pametna. Nositelji klice naše vrste, muškarci, većinom su primitivna i također glupa bića, jer kako nazvati osobu pametnom ako se smatra nadmoćnom, najjačom i za vrstu neophodnom karikom. Svi žitelji ovog planeta su samo glupa, imbecilno-idiotska bića i izuzev inteligencije nalaze se na razini svih ostalih primitivnih sisavaca, pripadnika životinjskog svijeta.
Naći istinu, tragati za istinom, pronaći istinu i samo za nju živjeti bit je svake duše. U samoj srži provincije prethodna načela potpuno padaju u vodu i nestaju. Ljudi za njih ne da ne mare, već i neznaju za njihovo postojanje. Odbacimo mržnju i ispoljimo naše najveće vrijednosti.